ponedjeljak, 19.09.2011.
R.I.P. Jakša
Znam i osobno jamčim da je Jakša kao mladi igrač nekoliko puta bio žrtva trenerskih predrasuda i da nije dobio prilike koje je svojim talentom i neumornim treniranjem zaslužio, mada je redovito, bilo na parketu bilo na asfaltu, štićenicima istih tih trenera testirao volju, reflekse, centar za ravnotežu i granice gipkosti gležnjeva te ih ponekad stavljao u neugodne teturajuće situacije.
Igrački se razvio zahvaljujući sebi tj. svojoj ljubavi prema košarci, radnim navikama, sposobnosti učenja na vlastitim greškama i žrtvovanja za dobrobit ekipe. Od igrača koje poznajem, rijetko je tko (bez uvrede čitaj: nitko) bio toliki zaljubljenik u košarku. Kad bi kojim slučajem postojala mjerna jedinica za ljubav prema košarci mogla bi nositi Jakšino ime. Koliko li je samo lopti izlizao i umirovio.
Nedostajat će mi Yailova zarazna životna i stvaralačka energija i najčešće vedra osoba, smijeh, rasprave, razgovori i riječi potpore, njegovo pisanje i naše crtanje, naši treninzi, trčanja, bicikliranja i šetnje, odlasci na utakmice, gledanje filmova i utakmica u sitne sate, suučesništvo, ludosti i zezancije.
Nisam i vjerojatno nikad neću probaviti ovu tragediju. Daleko od toga da se radi samo o košarci, mada je ona bila Yailov život.
Brinem se i molim za Konija i znam da sam Jakšinim nevjerojatnim i iznenadnim odlaskom negdje zagubio i dobar dio sebe samoga. Ipak, uspomene na mog pobratima su pustile duboke korijene u mojoj tikvi i uvijek mogu premotati zamišljenu VHS vrpcu i kroz suze gledati: Yailov nalet do linije trice pa onda biraj - crossover ili double crossover, ulaz lijevo ili desno, prvi, drugi obruč ili floater, naskok unazad i šut, swoosh. ...ili finta i asistencija bilo kome, može i meni. Ili možda, ako mi je do komedije, mogu premotati na dio sa svim psinama što smo ih zajedno priredili.
Odavno sam, negdje početkom 2005, odigrao svoju zadnju košarku uživo s Jakšom i djetinjasto se nadam da ću jednom ponovo imati priliku trčati mu uz bok na igralištu, bacati mu početno dodavanje za kontru ili primiti pokoje od njega za završetak.
Jakša je jedan i neponovljiv. Iako sam kao kritičar u dubokom i očitom sukobu interesa, tko ga je upoznao, zna da ne pretjerujem. I zato ga toliko volimo.
Pozdravljam mu roditelje i obitelj, Konrada i Ivanu, sestru i buraze, sve prijatelje i suigrače. Zadnji mail napisao sam mu prije skoro godinu i pol dana. Nije se javio. Svjestan njegovog skorašnjeg 32. rođendana (slavi istog dana kao i moj pokojni djed Andrija), kanio sam mu se javiti i čestitati na kraju rujna.
Kako se (pre)dugo vremena nismo čuli, ovih dana mi je dodatno muka. Tužan sam, ali odnekud još uvijek dopiru sreća, ponos i zahvalnost što imam tako velikog i vjernog prijatelja.
Danislav Jeraj a.k.a. Dane
četvrtak, 15.09.2011.
R.I.P. Jakša Denich (1979-2011)
Nepuna tri tjedna nakon gubitka Damira Gala, ZG košarkaška scena zadobila je još jedan teški udarac.
Hicima iz vatrenog oružja, ispaljenim bez ikakvog razloga u jednoj kladionici na ZG Trešnjevci, života je lišen naš dragi prijatelj i kolega Jakša Denich kojega ćemo se zauvijek sjećati.
Iskreno se nadamo da će nečovjek koji je našeg poštenog i vrijednog prijatelja hladnokrvno lišio života biti procesuiran sukladno Hrvatskim zakonima, te da ovaj slučaj neće biti stavljen u ladicu i zaboravljen!
Još uvijek se vrlo jasno sjećam dvojice 13-togodišnjaka ćelavih glava koji su tog prohladnog zimskog dana daleke 1992 čekali na dolazak novog trenera kadetske ekipe KK Mladost Zagreb.
Dječaci su se zvali Jakša Denich i Danislav Jeraj. Trener sam bio ja, Marjan Crnogaj. Jakša & Dane bili su okosnica te ekipe, Hart & Soul, Jordan & Barkley, svi su ih znali, cijela Liga, cijeli Grad.
Putevi su nam se ponovno sreli sredinom 1990-tih. Bili smo zaraženi istom igrom - Košarkom! Često smo haklali po cijelom Gradu. Šalata, MIOC, Cvjetno, Knežija, you name it. Svi su znali Jakšu i Daneta.
Jakša i Dane su voljeli igrati. Nisu voljeli gubiti, ali kada su izgubili nisu se derali, nisu tražili krivca kojega SVI uvijek tražimo. Bilo im je bitno da igraju, da su u pogonu, da su sve brži, sve jači, sve teži za čuvati. NIKADA nisu digli ruku na nikoga na haklu.
Danetu je otišlo koljeno. Kasnije sam od Jakše čuo da je otišao u Portugal. Jakša je prešao u Centar. Izlazio je u "Cab". Postao je i otac klinca kojega je nazvao Konrad po pokojnom Američkom košarkašu, NY streetball legendi koja se proslavila nevjerojatnim zakucavanjima i u Europi - Conradu McRaeu. To govori koliko je bio predan košarci, lopti i svemu što Igra znači!
U doba kada su na scenu stupili Iverson i Marbury Jakša je redovito čitao SLAM, skidao Jordanove poteze iz "Come fly with me", bio je sve bolji i bolji. Za njega je košarka bila profesija, iako nikada nije zaradio niti 1000-ti dio onoga što su zaradili njegovi idoli. Igrao je igru zato jer ju je Volio.
Kada je Aco doveo Chuckya Atkinsa u Cibonu Jakši se od prvog trenutka svidjela njegova nevjerojatna eksplozivnost i brzina. Kasnije mi je rekao da je u nekoliko navrata bio u društvu sa Atkinsom tijekom njegovih izlazaka na popularna Jarunska okupljališta mladih. Često su pričali.
Legendarni pokojni trener KK Centar Zagreb Dragutin Oršanić, nepopularan po svojim metodama, u Jakši je prepoznao potencijal i početkom novoga milenija povjerio mu dirigentsku palicu svojeg sastava.
Jakša je cijelo to vrijeme i dalje haklao. Sjećam se da smo se 2005. prije nastupa na Adidasovom Streetball Turniru na ZG Cvjetnom Trgu ja i njegov veliki prijatelj iz haustora Hrvoje Matorić a.k.a. "Matori" (danas Voditelj ekipe Centa u CroHoops Ligi) našli kod njega i kao motivaciju gledali kultni film o Michaelu Jordanu "Come fly with me".
Meni je to tada kao 30-togodišnjem veteranu bilo pomalo smiješno, ali njega nije puštalo. Nije ga previše dirao neuspjeh na Turniru, igrao je svoju igru, prevodio loptu, driblao, asistirao. Nikada nije bio preagresivan, igrao je školski, onoliko koliko treba u zadanoj kategoriji.
Da je Jakša nekim slučajem završio u rukama nekog stručnjaka danas bi Vam pisao o Hrvatskom Timu Hardawayu. No to se zbog nekompetentnosti domaćih "stručnjaka" nikada dogodilo.
NIKADA nije odustajao u karijeri. Jednom prilikom je na nagovor jednog stranog agenta ni kriv ni dužan završio u Portugalu, proveo tamo nekoliko mjeseci, igrao za stan i hranu, golu egzistenciju.
Vjerovao mi je. Sjećam se da me je 2008 htio aktivirati kao trenera niželigaša "Nikaš". No kako ja zbog svoje inertnosti nažalost nikada nisam završio trenerski tečaj to se nikada nije dogodilo.
Nikaš je zabilježio nekoliko zapaženih sezona u B2 ligi, čak je bio vrlo blizu plasmana u B1. Što je bio stariji Jakšina je igra odisala finesom i iskustvom. Stvarno ga je bilo užitak gledati.
Od početka je 100% bio uz projekt CroHoops Lige. Bio je jedan od osnivača ekipe Centar koja je u inicijalnoj sezoni lige ostvarila 4-1 score u regularnoj sezoni uz koš razliku +93.
Svoju zadnju košarkašku utakmicu Jakša je odigrao upravo protiv mojeg Cvjetnog Naselja ovu Nedjelju(!). Standardni član početne petorke suvereno je i nezaustavljivo vodio svoju ekipu do pobjede od +50 poena (133:83).
Sa Jakšom je umro jedan dio mene. Žao mi je što se nismo još više družili! Njegovi crossevi, asistencije i trice zauvijek će mi ostati urezani u sjećanju. Čvrsta volja prije svega.
Zbogom Prijatelju, Počivaj u Vječnom Miru!
Marjan Crnogaj a.k.a. Muraya
Nba.blog.hr & CroHoops.com
utorak, 06.09.2011.
Peticija za ostavku čelništva Hrvatskog Košarkaškog Saveza
GLORY DAYS: Boss Radić & "Joke" Vranković
Dosta je bilo sramote! Ovo reprezentativno s..nje se ponavlja svake godine.
LINK: Peticija za ostavku čelništva Hrvatskog Košarkaškog Saveza
ITEKAKO POVEZANO ŠTIVO: Kako je Joke Vranković postao miljenk Bossa Hrvatske košarke Danka Radića
Klupko se lagano odmotava. Joke kakvi su ti planovi sa Cibonom??
